Novinarska radionica s izabranim književnikom na Danima Ivice Kičmanovića
DJEČJA DUŠA PAJE PALJETKA
Odakle ideja za knjigu „Miševi i mačke naglavačke“?
To su životinje koje možda na neki način najbolje izražavaju ono što sam htio tu postići. To su dva suprotstavljena svijeta, s druge strane dvije umiljate životinje. Jedna je domaća, vrlo udomaćena. A druga je također domaća, ali ona je podstanar. Te dvije životinje na svoj način, kad ih se pogleda bez ikakvih predrasuda, vrlo su lijepe. Čak je i miš vrlo lijep jer sve što je u prirodi vrlo je lijepo i ne trebamo uništavati dok nas to nešto ne ugrožava. Njihova trajna svađa i sukob bio mi je vrlo izazovan jer je mogao u meni izazvati čitav niz asocijacija i stvoriti vrlo koristan niz igara riječima koje postaju ili mačka ili miš.
Jeste li ikada očekivali da će Vaše knjige čitati djeca u osnovnim školama i da će biti na popisu za lektiru?
Nisam to očekivao. To je za mene bilo iznenađenje, ali kada sam svojim odraslim prijateljima počeo čitati svoje prve pjesme koje sam napisao o miševima i mačkama, vidio sam da to njih vraća vrlo brzo u djetinjstvo. Na taj način sam mislio da će možda to upaliti kod onih koji su još u djetinjstvu i koji još nisu odrasli.
Kako ste uz svoje obaveze pronašli vremena za pisanje knjiga?
Pisanje knjiga je moj glavni posao, ali sam radio dosta stvari u životu. Bio sam glumac u kazalištu lutaka i često sam glumio ili mačku ili miša. Režirao sam predstave za djecu. Uvijek sam htio pisati, to je za mene i za sve moje prijatelje i sve koji pišu najvažniji posao na svijetu. Prema tome, kada treba pisati, sve drugo na neki način mora prestati.
Jeste li ljubitelj strane književnosti s obzirom da ste prevodili strana djela na hrvatski jezik?
Jesam. Naučio sam engleski govoriti i to vrlo dobro i tečno kada sam imao pet i pol ili šest godina. Tijekom života uspio sam naučiti još i neke druge jezike kao ruski, talijanski i francuski. Moja majka je govorila da vrijediš onoliko koliko jezika govoriš. Sve što naučite iz jezika o jeziku i bilo koji jezik, bit će vam vrlo koristan. Engleski je danas jezik svijeta, jezik Europske unije, on je postao opći jezik, prema tome ga je vrlo važno znati, kao što je važno znati i njemački i talijanski. Mene su uvijek zanimali dijalekti, tako da sam uspio razumjeti i kajkavski i čakavski, ali najvažnije je znati svoj jezik, ako njega ne znate, nećete naučiti niti jedan drugi.
Što ste htjeli biti kao dijete i kako se na kraju dogodilo da ste postali pisac?
Kada sam bio u četvrtom razredu osnovne škole, htio sam postati kemičar. Nabavio sam sve vrste epruvete, razne kiseline i lužine, bočice i time sam se počeo baviti jer sam htio napraviti prskalice za Božić. Našao sam u novinama neki recept za prskalice, ali je to sve eksplodiralo i moja mama je rekla da nema više kemije. Živjeli smo u staroj kući pa je bilo opasno da se to sve ne zapali. Onda sam rekao da neću biti kemičar, bilo mi je baš žao, sve je to otišlo. Zatim nisam htio postati ništa posebno, samo sam htio čim prije završiti školu i nakon toga htio sam postati slikar i ići na Likovnu akademiju u Zagreb, ali sam bio prilično siromašan i nisam imao novaca za Zagreb jer je to bilo preskupo za mene pa se nisam odlučio za Zagreb nego za Zadar na Filozofski fakultet koji sam tada završio jer mi je to bilo jeftinije. Jako sam volio čitati. Čitao sam sve što je napisala Brlić–Mažuranić, sve što su napisali naši dječji pisci, sve što su napisali strani pisci, kao što su „Tri mušketira“. Tako se nekako književnost ušuljala u moj život, ali još uvijek nisam mislio da će to biti i moj glavni posao dok se jednog dana nije dogodila prva pjesma, pa druga, a onda ide već puno lakše.
Koje su Vam zgode ostale u sjećanju iz školovanja?
Imao sam jednu tetu u Americi, bili smo jako siromašni pa je bilo jako teško u mojoj mladosti nabavljati stvari, nisu dućani bili tako bogati kao danas, nije se moglo kupiti sve, bilo je vrlo malo hrane i robe, plastike uopće nije bilo, televizije ni slučajno. A kako su i tada padale kiše kao i danas, vrlo uporno i dugo, jer kiše nemaju veze s političkim sustavom, nego padaju kad im se pada . Onda mi je moja teta iz Amerike poslala jednu kišnu kabanicu potpuno žute boje kao jaje, kao kanarinac. Ja sam to navukao na sebe. Kad sam se pojavio u toj žutoj kabanici, koja je bila dulja od mene, to je bila opća smijurija u školi i svi su me prozvali patak i dobio sam onda ime Pajo. Ali jedino moji prijatelji znaju za taj nadimak.
Je li Vam glazba, gluma i pisanje pomoglo da u sebi zadržite dijete?
Mislim da jest. Ono što je važno, ne samo to htjeti nego i to biti. Želimo biti nešto, a ne postignemo. Važno je to dijete u sebi hraniti onom „hranom“ od koje to dijete može živjeti . To su korisne maštarije, sjećanje na djetinjstvo, znati se radovati jednostavnim malim stvarima kojima si se radovao i onda, zato što crveno lišće pada ili zato što nekoga voliš, ako tebe netko voli, zato što si vidio nešto lijepo, zato što ti znaš nešto lijepo napraviti ili zato što ti se toga dana nije dogodilo ništa ružno.
Smatrate li da današnji pisci nisu dovoljno cijenjeni?
Pisci danas nemaju onu ulogu koju su nekada imali. Danas veću ulogu imaju novinari. Oni prenose informaciju do čitatelja, a za knjigom poseže tek probrana publika, određeni broj ljudi, te onda kad se zasite svakog drugog oblika informacija. Pisci nisu manje cijenjeni, nego su u drugom planu. To su pogotovo pjesnici, ali u korist pjesnika radi nešto što nikada neće prestati na svijetu, a to je ljubav.
Koja Vam je i zašto najdraža knjiga?
Knjiga pod imenom „ Mali princ“. To je jedna od najljepših knjiga. Jer taj Mali princ dolazi iz jedne daleke planete na kojoj raste jedna ruža o kojoj on brine. Ta planeta je različita od naše na koju on dolazi gdje se ne zna uopće snaći u ovoj civilizaciji. On susreće jednu lisicu. Ona se njemu jako svidjela i on ju je želio pripitomiti. Ona nije htjela da ju on pripitomi. Njega je to jako začudilo i pitao ju je zašto ne želi? Rekla je, ako je pripitomi, da će onda biti odgovoran za nju.
Osjećate li se različito kad pišete za djecu i za odrasle i jesu li to dva različita Luke Paljetka?
Jesu i tu razliku uspijevam održavati. Kad pišem za djecu, onda sam i ja dijete i imam onoliko godina koliko mi je u tom trenutku potrebno, od 5 do 15 do 20 maksimalno. A kad pišem za odrasle, onda mogu imati i preko 100 godina.
Mislite li da je danas mladima lakše ili teže nego kada ste Vi bili mladi?
Lakše im je u jednom smislu, zato što mogu imati puno više stvari koje mi nismo mogli imati i s te strane im je naizgled lakše jer njihovo djetinjstvo na taj način jest bogatije u materijalnom smislu. U predmetnom smislu možeš imati odjeću kakvu hoćeš, obuću kakvu hoćeš, možeš izaći kada hoćeš, imaš na raspolaganju televizor i internet, imaš na raspolaganju facebook . Ništa od toga mi nismo imali, s te strane bi se moglo reći da na taj način nismo bili u tako dobrom položaju, ali budući da nismo znali da to uopće postoji i da će to biti izmišljeno, naš svijet je bio jednako bogat u onome čime smo raspolagali. Imali smo veći broj igara nego vi danas imate. Vi imate igrice, a mi smo imali prave igre druženja i zajedničkog radovanja, više smo se družili i na neki način smo bili drugačije sretni nego vi.
Kakva je dužnost biti predsjednik središnjeg odbora Državne smotre Lidrano?
To je vrlo lijepa, ali i zahtjevna dužnost na kojoj sam bio 2008. godine. Ta godina je bila za nas, za hrvatsku kulturu, opće velika i važna godina jer smo te godine slavili petsto godina rođenja Marina Držića. Bilo je zahtjevno zato što zaista s radošću mogu reći da vi mladi sve bolje svake godine pišete i to je zasluga vaših mentora, ali mislim da je to i vaša zasluga zbog toga što vi postajete sve radoznaliji s jedne strane, a s druge strane k vama dolazi sve više informacija iz različitih izvora i mislim da ih dobro znate selekcionirati i od toga napraviti neke svoje male svjetove u kojima se dosta dobro snalazite. Ponekad je to i tužan posao zato što uvijek netko mora otpasti, nekoga tko je isto dobar ne možete uzeti u obzir, osjećate se malo tužni kao što se osjeća onaj koji nije dobio nikakvu nagradu. Ali to je tako. Na nekoga pada kiša, na nekoga ne.
Koje instrumente svirate?
Sviram klasičnu gitaru i glasovir. Svirao sam tamburu. Kad sam bio u nižoj i učiteljskoj školi, imali smo tamburaški zbor, najprije sam svirao bisernicu, a zatim bugariju.
Koje osobe su bile osobito važne u Vašem djetinjstvu?
Moja mama koja je lijepo pjevala, moj otac koji je bio stolar, drvodjelac i parketar. U mom djetinjstvu nije bilo mnogo igračaka, ali moje glavne igračke su bili ostaci od parketa koje mi danas izgledaju kao lego kocke, to mi je bio najčudesniji materijal jer sam od toga mogao sagraditi sve svoje zamišljene dvorce. Moja mama je vrlo lijepo pjevala i vjerujem da sam od nje naslijedio sluh, a od oca sam naslijedio znanje da mogu od drva nešto napraviti.
Neke Vaše pjesme su uglazbljene, kako se osjećate kad čujete svoju pjesmu?
Meni je to drago čuti, nisam se nadao da će se to dogoditi, ali srećom u mom gradu živi Đelo Jusić, poznati skladatelj. Mi smo se rodili u istom dijelu grada , on je malo stariji od mene. Jednog dana me zamolio da mu napišem jednu pjesmu o Stradunu jer je on to htio uglazbiti. Ona koja je meni najdraža je U svakom slučaju te volim.
Jeste li ikad pjevali djevojci?
Jesam. Mi smo to radili s gitarama. Lijepo bismo uzeli gitaru pa djevojci pod prozor i ako nas njena mama ne zalije hladnom vodom ili čime još gorim, onda je uspjelo. Ako ne, djevojka je znala da smo to mi. Nismo morali znati lijepo pjevati, ali smo ipak morali lijepo izgledati.
Melani Vurušić, 8.a
Ivančica 