Veliki

Na ovoj stranici možete naći literarne i likovne radove učenika viših razreda.

MORE

Ujutro iza brijega rodilo se Sunce. Potrčalo je niz brijeg i u moru umilo svoje svijetlo lice. Omodrjelo more, nebo poplavljelo, šuma ozelenjela. Zablistala pjesma ptica. Galeb se ognuo bjelinom. Umočio kljun u blistavo more i kliknuo. Zablistale zrake svjetlosti. I leptir je odjednom u svjetlost, sjeo na žuti cvijet, zalepršao krilima i stresao sa sebe sunčani prah. U zoru sjedim zagrljena rumenilom Sunca i biserne pjene. Valove nosi daljina i blistava svjetlost satkana velom sitnih školjaka. Sjedim na obali zajedno sa svojim prijateljima iz škole i osluškujem more, osjećam kako diše. Na obali sjedim u sjeni bijelog galeba i pričam o svojim snovima. Ležim na pijesku, sunce me grije i miluje. Uživam u njemu i dodiru s neba. Mala uvala od očiju skrivena, borovima zaklonjena. Osluškujem, more diše, gledam brodove u daljini. Duša mi pjesmu piše u miru i tišini. Pjeskovita plaža protkana je zlatnim, narančastim i sivim biserima. Promatram more… Puše blagi povjetarac, mali valići udaraju o stijene i razbijaju se u tisuće svjetlucavih kapljica. Sunčane zrake probijaju se kroz modri plašt i odlaze duboko u morsko carstvo. Uspavano more ljulja brodiće na pučini, dolje im srebrno-svjetlucavi valovi pjevaju serenade. Zlaćeni se pijesak izdiže i ponovo spušta, te se gubi u plavetnilu mora, dolje more lagano pleše uz glazbu vjetrića. Katkad ribica iskoči iz mora, pozdravi me i opet utone u dubinu. Iz daljine nadolazi val, koji izgleda usamljeno i kao da me zove da mu se pridružim, te da zajedno jurnemo beskrajnim plavetnilom. U uvali more se pjeni, zrake sunca šetaju po stijeni. Oko mene čuje se veseli i razdragani glasovi mojih prijatelja. Jedni se sunčaju, dok drugi uživaju u morskome plavetnilu. U bistrom plićaku svjetluca se školjka. Stavljam je na uho. Slušam šum mora i pjesmu dalekih krajeva. Srce mi se puni morem, malim ribicama i velikim brodovima. Širim ruke i grlim tajanstvene dubine i plave širine, a školjka i dalje priča o valu, pučini, žalu, pa šušti, šumi i svojim me šapatom miluje, ljubi. Bliži se podne. Svi oko mene postali su nestrpljivi i samo čekaju čas odlaska s plaže. Vrijeme je ručka. Modrome valu povjerila sam svoje misli i tajne. Moje misli ostat će u modrim morima i poslije mog odlaska more će ih šaptati nebu, koji će s nestrpljenjem čekati moj ponovni odlazak u malu uvalu.
Ivana Višnjić, 8.a

Iva Šestan, 8.b

Iva Šestan, 8.b

BITI OSMAŠ

Škola, učitelji, obaveze, odluke, zadaće, učenje, ocjene… Problemi, sve sami problemi. Dani prolaze brzo, a vremena je malo. Toliko stvari moramo stići da ne znamo od kuda krenuti. Uz toliki pritisak škole i okoline, sve je teže reći ono što mislimo i želimo. Odrasli žele neko savršenstvo, nešto bolje za nas, nešto što će poboljšati naše živote u odnosu na njihove. Ove nas godine čeka srednja škola, promjena koja će utjecati na naše živote. Teška je to odluka, odluka o kojoj moramo dobro razmisliti. Tu su i naše ocjene koje moraju biti dobro pripremljene za ”veliku zadaću”. Uz sve to tu su i brojni drugi problemi koji ans svakodnevno muče i o kojima vrtimo veliku traku u našem mozgu, kao na primjer ljubav (vjerojatno jedan od slađih problema koji nas muče). Oni poznati leptirići u trbuhu te glava u oblacima. Zapravo jako dobri trenuci i povlastice odrastanja. Osjetimo je rijetko kada, ali kad se to dogodi, onda nemamo ništa protiv. Ali ljubav nema samo dobru stranu, ima i onu težu, onu koja nas u nekim trenucima može povrijediti ili razočarati. Ova teža strana je uzrok naših problema i nedaća i o njoj najčešće razbijamo glavu. Biti osmaš je teško, lijepo i tužno. Teško je zbog silnog pritiska, lijepo zbog prijatelja i smijeha, a tužno zbog rastanka koji dolazi brzo. Kao što sam rekla i na početku- dani prolaze brzo, a vremena je malo.
Sandra Obadić, 8.a

Lidija Pintarić, 6.b

Lidija Pintarić, 6.b

BITI OSMAŠ

Ljudi moji, pa kako da vam u par riječi opišem kako mi je biti osmaš? Neki su to već bili, neki će biti, neki su to upravo sada. Posljednja godina osnovne škole: nekima je – napokon, a neki nikako da prebole rastanak.
Nekima je drago što će skočiti stepenicu više u odrastanju, promijeniti frendove iz razreda, dok neki kao da su vezani pupčanom vrpcom za osnovnu. Najteže doba života: biti osmaš! „Moš’ mislit“ rekli bi stariji: „Nema brige kod nas osmaša“. Nitko nas ne razumije, nikoga ne zanimamo. Za neke čak i ne postojimo. Svi misle da smo još djeca, ali mi smo skoro odrasli. Još par godina i moći ćemo glasati na izborima. I mi djeca znamo biti ozbiljni, nešto raditi, odnosno svaki dan radimo više nego odrasli. Oni rade osam sati na dan i kad dođu kući mogu se odmoriti. A mi? Uči, piši zadaće, ispitivanje ovo, ispitivanje ono, provjere, test mali, test veliki, lektire… Kao da radimo u rudnicima, a ne da idemo u školu. Pokušavamo se ponašati kao odrasli, svašta iskušavamo, ali zapravo mi smo još djeca koja nisu spremna sve iskušati, niti nismo spremni na posljedice koje nas mogu zadesiti.
Ipak, na kraju svega, još malo smo osmaši i trebamo biti odgovorni kako posljedice ne bi bile kobne.
Leo Sabol, 8. b

Karla Vurušić, 6.b

Karla Vurušić, 6.b

I TO SAM JA

Nemojte misliti da me znate, jer ne, niste upoznali pravu mene. Niste još doprli do središta moje duše. I ja kao i sva druga djeca previše vremena volim provoditi buljeći u monitor čekajući da me to još više oglupi. Ipak su me više veselila vremena i ljeta koja smo provodili vani igrajući graničare, gumi – gumi i školice. Neki misle da sam čudna, neki misle da mi fali nešto u glavi, neki ne misle baš ništa o meni, no mene to ne dira ni najmanje. U svoje slobodno vrijeme, koje uvijek tražim povećalom, ipak se volim skrivati i zavlačiti u najtamnije dijelove doma. Volim čitati knjige, one prave knjige sa debelim koricama, bezbroj stranica i bez slika. Obožavam, ali stvarno obožavam kuhati, ali ne juhe i muffine iz vrećice sa šlagom, nego ono pravo veliko kuhanje s oštrim noževima, kuhačama i pjenjačama. Volim se u kuhinji „igrati noževima“. To mene veseli kao što nekoga vesele barbike i autići.
Mnogi ne shvaćaju moju veliku ljubav prema kuhanju i često me pitaju kako mogu voljeti kuhanje. Ne znam to ni sama. Volim se igrati „Čovječe ne ljuti se“ s krumpirima i krastavcima, baviti se kuhačama i naravno noževima. Obožavam svoje vrijeme provoditi i s Lotom. Mojim prekrasnim mladim labradorom. Obožavam šetnje s njim. Znam na što ste odmah svi pomislili, ali nemojte brinuti, dobro mi je i da, Lot je stvarno pas. On je moj leptir u cvjetnom polju.
I, skoro sam zaboravila napomenuti, znam da će mnogi nakon ovog promijeniti mišljenje o meni. Neki na bolje, a neki na lošije. No u životu se neću zamarati takvim nepotrebnim stvarima. I možda jesam drugačija od drugih, možete me voljeti i mrziti, ali to sam ja.
Lucija Črep, 8.a

Tea Novak, 8.b

Tea Novak, 8.b

SUZE KOJIH SE STIDIM

Večer, na sestrin rođendan. Spremao sam se za dolazak sestrinih prijatelja. Bio sam sve napetiji i napetiji.
Sestrini prijatelji su stizali, bilo ih je sve više i više, soba se punila. Prijatelji moje sestre bili su lijepo uređeni i dolazili su iz grada. Kad su svi prijatelji stigli, mama je rekla da ponudim goste grickalicama. Došla je večer. Pripremili smo se za pizzu. Sjeli smo za stol i uživali u jelu. Kad smo se najeli, veselo smo došli u sobu i krenuli s „igrom života“. Igra je krenula s mojim vodstvom no kad sam na kockici dobio nula trebao sam krenuti ispočetka. Igra je bila začas pa gotova, a ja sam bio u zaostatku.
Moja je sestra pobijedila, a ja zadnji stigao na cilj. Na licu moje sestre crveni obrazi i crvene usne nasmijno su se veselili pobjedi.
A moje male, bistre oči proživljavale su poraz. Kad odjednom iz njih počne lijati suzna kiša. Zastidio sam se suza i brzo dotrčao do sobe. Svi su se smijali, samo ja sam plakao. Sestra je došla u moju sobu, zabrinuta, i rekla mi je da je to samo igra. Nisam se usudio ući u sobu jer bi suze opet počele teći. Ali sam zato sam sebi rekao da poraz nije važan već to što sudjeluješ u igri i imaš svoje prijatelje. Od onda kad se to dogodilo shvatio sam da nije važna i poraz već da sudjelujemo.
Lovro Tkalčec, 7.a

Ivan Munđar, 7.b

Ivan Munđar, 7.b

MUKE

Jako dobro se sjećam jednog događaja. Bilo je to u prvom razredu, polovicom prvog polugodišta. Mučila su me slova. Nije mi se dalo pisati slova za domaću zadaću. Morali smo ih napisati cijelu stranicu. Nekima je to bilo malo, a meni je to tada bilo puno. Vani sam samo mogao gledati i slušati moje prijatelje kako se voze na biciklima i rolaju. Tata me tjerao da čim prije napišem ta slova, ali nije mi se dalo. To mi je bilo pravo mučenje. Čak sam se rasplakao. Suze su dugo tekle. Mama je rekla da se odmorim. To sam učinio i kasnije napisao slova. Tada sam bio jako sretan, jer je mojoj muci došao kraj.
Filip Lesjak, 7.a

Leona Vražić, 6.b

Leona Vražić, 6.b

SUZE KOJIH SE STIDIM

Bilo je to prošle godine u proljeće. Mnogo se djece sastajalo na košarkaškom igralištu blizu moje kuće. Ponekad bih i ja došla i zajedno smo igrali, svi su bili profesionalci u košarci, a ja ne.
Ostala djeca me nisu birala u svoje ekipe, a kad bih jedva zadnja stigla u nečiju ekipu, samo sam slušala glasine, kao na primjer: „Opet je ta baba s muškim imenom stigla u našu ekipu!“ Kada smo započeli igrati, nitko mi nije htio dobaciti loptu, ni da je uhvatim. Katkad sam znala otići kući i samo bi moja sestra brinula gdje sam ja, a ostali bi mislili u sebi duboko u srcu:“ Yes, otišla je ta baba s muškim imenom!“, ali to ne bi izvana kazivali.
Drugi dan samo se malo toga popravilo. Kad sam se vratila na košarkaško igralište, svi su ne me ismijavali, zafrkavali, najradije bih zaplakala, ali sam se stidjela. Ponekad sam izašla iz kuće i potajno vježbala košarku, u sebi sam mislila: „Samo da me ne ismijavaju!“ I tako stalno ponavljala, ali ništa od vježbe. Skroz ništa se nije promijenilo. Nitko mi i dalje nije dodao loptu. Nitko nije imao povjerenja u mene, nitko se nije obazirao na mene. Osjećala sam se kao zadnje zrnce prašine koje plače…
Ove godine priča se promijenila. Svi su počeli igrati nogomet. Niti nogomet mi ne ide. Onda sam isto htjela plakati dok ne čujem ispriku, ali nisam. Sada se bavim suvremenim plesom i crtanjem i nitko mi neće reći da je to bez veze. Ja sebe volim i bez košarke i nogometa, pa što će mi nogomet, što će mi košarka. Jedino mi to pomaže da ojačam mišiće. Takva sam kakva sam, sebi dobra sam. Zato ili se druži ili produži!
Saša Bulović, 7.a

Melanija Fegeš, 8.b

Melanija Fegeš, 8.b

(NE)OSTVARENA ŽELJA

Imam puno (ne)ostvarenih želja. Neke su komplicirane i teške, a neke vrlo jednostavne. Htio bih da mi se sve želje ispune, ali to naravno nije moguće. Imam i ostvarene želje. Najveća neostvarena želja mi je hodanje, a najveća ostvarena mi je uspješnost u sportu. Želja za hodanjem najvjerojatnije se i neće ispuniti, ali je i ovako dobro. Još je jedna od zasad neostvarenih želja da proputujem svijet, ali ni to se vjerojatno neće ispuniti jer je za to potrebno puno novaca. U vezi s novcem, kad budem stariji, bit ću uspješniji u svom sportu pa ću više pobjeđivati, a možda i nešto zaraditi i ostvariti želju o putovanju svijetom. poznajem puno svojih prijatelja koji isto tako kao i ja imaju ostvarene i neostvarene želje, a za neostvarene isto tako nemaju novaca, ali valjda će doći bolji dani pa će ljudi imati više posla i neće sjediti nezaposleni. Zbog svojih neostvarenih želja osjećam se tužno, isto kao što se zbog ostvarenih osjećam veselo i sretno. Imam još puno vremena za sve želje jer mi je tek dvanaest godina i idem u peti razred. Sa svojim prijateljima raspravljam kako ostvariti neostvarene želje, njihove i moje. Nadam se da će mi se sve ispuniti, ali ako i neće, nema veze. Bitno je samo da imam prijatelje i da se dobro slažemo, družimo i zajedno zabavljamo.
Nino Baša, 7.a

Marin Filo, 6.b

Marin Filo, 6.b

NADIMCI SU FORA

Vjerujem da većina ljudi ima neki zgodni nadimak. Tako je i u mom razredu. Više od polovice razreda je ”prekršteno” u druge osobe. Pa hajdemo redom. Prvi na popisu prekrštenih je Aleksandar, tj. Aco. Njegovo ime je dosta dugo pa smo jednostavno skratili u Aco. Čak ga i neki odrasli ljudi tako zovu. Druga po redu je Lucija. Ona baš i nema neki nadimak iako sam je ja prije zvala Lucy. Nakon Lucy dolazi Mega, tj. Magdalena. U nižim smo je razredima zvali Magda, ali smo nadimak promijenili u Mega. Zatim su na redu dva dečka koja dijele isto ime: Luka. Kako se ne bi obojica odazvali kod jednog od njih pozovemo, zovemo ih Grabar i Sačer, po njihovim prezimenima. Nakon dvojice imenjaka slijedi Ninoslav ili Nino. Svi, pa čak i učitelji zovu ga Nino jer je lakše za izgovoriti. Sedmi po redu je Karlo, tj. Pišta. Njegov nadimak potječe od njegovog tate kojeg također tako zovu. Nakon Pište slijedi Toni. On nema nadimak. U početku je bilo smiješno jer su neki učitelji mislili da se zove Antonio, a da mu je Toni nadimak pa su, kad Toni nije bio na nastavi, napisali da fali Antonio Jurinec. Zatim dolazi Petra ili Pepa. Iskreno, ne znam zašto je dobila taj nadimak. Nakon Pepe slijedi Nikol ili Niki. Većina u razredu je zove Nikol, osim nas nekoliko cura koje se s njom družimo. Dino nema neki poseban nadimak, ali često ga zovemo Lukač, po prezimenu. Emili, Emma ili Mili je sljedeća. Većina je zove Emili jer to najljepše zvuči. Na redu je Klara koja nema nadimak i zovemo je njezinim imenom. Sandra nema neki nadimak, ali ja je ponekad zovem Sandi. Ivana je neko vrijeme bila prekrštena u Iva ili Ivika, ali se sad vratila svom prvom imenu. Slijedi Patricija. Većinom je zovemo njezinim imenom, a neki ponekad i Patriša. Na redu je Matias. Zovemo ga njegovim imenom, a učitelj tzk-a ponekad ga zove Tobijas. Na popisu prekrštenih je i Branimir kojeg od milja zovemo Branko ili Brankec. Na redu je Alex, naš predsjednik. Svi ga zovemo Alex, a ponekad i Vugrinec, po prezimenu. Predzadnja je Sanja, no ona isto nema nikakav nadimak. Posljednja sam ja. Mene svi u razredu zovu Mateja, po imenu, ali obitelj i rodbina me zovu Tea. Naš popis prekrštenih u osmom a je gotov. Nemamo kumove, ali imamo mjesto krštenja, a to je naša super poznata OŠ Ivanovec.
Mateja Posavec, 8.a

Lana Višnjić, 8.b

Lana Višnjić, 8.b

OSOBA KOJU VOLIM

Moja baka je posebna. Mudra kao sova, sretna kao sunce, skakutava poput zeca. Nju volim na poseban način. Šaljiva je i uvijek ima bombone kod sebe. Topla je i puna ljubavi. Kada sam bio mali ona bi me uvijek nosila „pinče lonče“ ma koliko bila snažna ili slaba.
S njom sam uvijek išao na polja, u šumarke i šume, nabrali bismo vcijeća pa ga donijeli kući mami. Kako rastem, manje idemo u takve „avanture“, već više razgovaramo – razmišljamo. Moja baka sjajno priča priče. Ispričala mi je o događajima iz cijelog svog života, a ja bih rado poslušao takvo što. Njezine priče su čarobne.
Baka ima 66 godina i vrlo se dobro „drži“. Nema velik trbuh, nego vježba poput mog djeda. Oči su joj plave, prekrasne poput oceana i neba. Razdjeljak joj dijeli kosu poput sijena na jedan manji i veći dio. Moj razdjeljak je baš poput njezinoga. Obrve su joj mekane i nježne poput plišanog medvjedića. Usne su joj rumene bez ikakvog rumenila ili ruža.
Moja baka ne mari za mobitele, igrice, televizore i skupu odjeću, već brine za ljude i svijet oko sebe. Uvijek je spremna drage volje pomoći u bilo kojem problemu ili događaju. Kada bi moja majka trebala neki začin, pribor ili neki dio pokućstva, baka bi ga uvijek posudila. Svako jutro ona sjedne na bicikl i „pretira“ puno kilometara. Možda čak više od mene. Ona ne vozi automobil, već svoj bicikl vozi cijeli život. Jako dugo vremena nije nosila naočale, no kad je počela oči joj izgledaju kao kristali. Do tada se s očima puno mučila. Puno je tableta i kapaljki morala upotrijebiti.
Prije nekoliko dana je otišla na operaciju i od tada se jako brinemo za nju. Ipak, danas je poput anđela stigla kući. Kada sam ju vidio, došlo mi je da zaplačem. Bio sam tako sretan. Zagrlio sam ju punim svojim srcem. Konačno se vratila. Tih 4 dana je meni trajalo kao četiri godine. Drago mi je da se vratila jer meni moja baka znači sve. Ona je posebna i za mene najbolja.
Ivan Munđar, 7.b

Yvonne Horvat, 6.b

Yvonne Horvat, 6.b

SAVRŠENI PRIJATELJ

Moj savršeni prijatelj je Ivan Munđar. On je stvarno poseban prijatelj. Jako voli biti u centru pažnje. Napravit će baš sve da ga većina zavoli. Jako je živahan i veseo. Voli se i šaliti, te zezati na svoj račun, ali i na tuđi. Jako je hiperaktivan, u stanju je skakati cijele dane kao skakavac. To nije to. On je iz hiperaktivnosti i jako brbljav i pričljiv te može pričati i pričati, a jezik mu se još neće umoriti. To ga na neki način čini dosadnim, ali i smiješnim. Ali to nije uvijek tako smiješno kao kad se zna uvaliti u neke nevolje. Nekad izvali tako blesavu glupost pred učiteljima da se zacrveni kao crvena jabuka. Naravno, to je kod njega posebno smiješno. Njemu je neugodno a razred umire od smijeha. Njegov karakter ima toliko osobina da ih je jednostavno teško pobrojati. Uz sve to on fenomenalno crta i slika. Može nacrtati kao pravi crtači i slikari. Imao je i svoju izložbu u školi. Jako voli čitati stripove. Najdraži mu je Ala ford. Znao bi prepričavati svaki broj koji ima, a ima ih stotinjak. Pravi čitač.
Ivanu je jako stalo do njegovog izgleda. Voli biti usklađen sa vremenom i modom. Jako pazi na svoju frizuru. Ne daj Bože da jedna vlas strši na stranu jer onda on nije svoj. Jako voli rock glazbu. Zato ima i razne rock privjeske i bedževe. Ali ne samo to! Nosi i razne majice Gunsa, Zeppelina, Kissa i drugih. Voli nositi kožne jakne kao tinejdžer. Glumi da je cool, ali je zapravo iznutra još čisto malo dijete.
Ima jako plave oči. Plave su poput mora. Može oponašati bilo koji lik iz bilo kojeg crtića. Njegov omiljeni film je Star wars, Ratovi zvijezda. Po ovome ispada da nije predan školi, ali to nije istina. On nije miran ako nije napravio zadaću ili dovršio nešto za školu. Jako je dobar učenik. On mi je i najbolji, ali i najsavršeniji prijatelj. Uvijek spreman pomoći. Zbog svih tih osobina baš mi je drag i poseban.
Mislav Herman, 7.b

Lana Hajdarović, 7.b

Lana Hajdarović, 7.b


MOJA PRVA LJUBAV

Moja prva ljubav bio je jedan plavokosi dječak u prvom razredu. Po ponašanju nije bio anđeo, ali bio je smiješan, simpatičan i sladak. Uopće me nije primjećivao, ponekad sam imala osjećaj kao da sam nevidljiva, ali sam ga ipak voljela. Svakog dana kad sam ga vidjela, njegovu plavu kosu i njegove plave oči koje su blistale poput zvijezda, srce mi je lupalo. Bila sam zaljubljena do ušiju, na sve ostalo sam zaboravljala. Kad bi netko rekao da nešto učinim, zaboravila bih na to ili bi sve naopako napravila. U svakom razgovoru s prijateljicama spomenula bih njegovo ime. Naravno, on nije znao da sam zaljubljena u njega, bila je to moja tajna i od mojih prijateljica. Prolazili su dani, bila sam začuđena i oduševljena jer sam imala nekakav osjećaj da će moje prijateljice izdati tajnu. Ali, prebrzo sam se veselila, u isti trenutak dođe do mene neka nepoznata učenica iz škole i upita me: „Ti si zaljubljena u onog plavokosog dječaka?“ Htjela sam od srama propasti u zemlju! Ali sam nabacila začuđeni izraz lica i cool rekla :“Ne“. Naravno, u školi je to bila tema broj 1, bilo mi je neugodno izaći iz razreda, htjela sam ostati kod kuće i sakriti se u krevetu. Potražila sam savjet kod prijateljice. Rekla mi je da gledam sve pozitivno. I to sam učinila, bilo mi je lijepo što sam bila tema broj jedan.
Tea Novak, 8.b

KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU

Bilo je to prije 19 godina. Moja mama je radila u poljoprivrednom dućanu u Prelogu. Tako je tata došao kupiti cijev za vodu. Kad je ulazio u dućan, spotaknuo se o stepenicu. Mama se smijala tako tiho, da ju tata ne bi čuo i da ne padne u neugodnu situaciju. Pošto je mami to bio prvi tjedan na poslu, nije se baš snalazila. Tata ju je pitao za dimenzije cijevi, a ona… Nije baš ni znala imaju li to u dućanu, pa joj je rekao da to obično drže u skladištu. Zajedno su otišli do skladišta i putem su razgovarali. Smijali su se svojoj nespretnosti. Kad su pronašli, mama mu je prodala, a on je otišao kući. Nakon tog dana, tata je sve češće dolazio u dućan. Nekad bi kupovao ono što mu treba, a nekad bi nešto kupio, a da je znao da mu to neće trebati. Radio je sve moguće stvari, samo da vidi mamu. Nije znao kako ju pozvati van, no jednog dana skupio je hrabrosti i pozvao je na večeru. Na večeri su pričali i smijali se. Dan poslije večere, slučajno su se sreli na raskrižju ceste i otišli na sladoled. Tata ju je pitao za vezu, a ona je naravno pristala, jer joj se tata od prvog dana sviđao. Znači, bila je to ljubav na prvi pogled. Upoznavali su se s roditeljima i bili su jako sretni. Nakon nekog vremena su se oženili. Na svijet sam stigla ja, pa dvije godine poslije moja sestra. Svi smo jako sretni i družimo se. Mama i tata nam se i dalje slažu i ne svađaju se. Nadam se da će tako i ostati.
Iva Šestan, 8.b

MOJA PRVA LJUBAV

Zašto on? To mi pitanje po glavi luta svaki dan. I još uvijek tražim odgovor. Ne znam. Možda zbog očiju, kose, a možda zbog njegovog stila? Ne, nije to. Njegov smijeh, šale, pogled… Ili kad se sav izbezumi pa mu izleti neka glupost preda mnom… Da, to je to! Volim ga i to zna samo jedna moja prijateljica. Mislim da je i on zaljubljen u mene, ali nisam sigurna. Neki znakovi ukazuju na to, ali oni drugi su hladni i bezobzirni. Jednog dana ću mu morati priznati, drugačije neću saznati ako i on doista voli mene. Ne znam što da učinim, ali znam da će mi prijateljica, koja jedina zna za moju ljubav, dati najbolji savjet. Kad si zaljubljen, to je jednako kao kad si izgubljen u vremenu i prostoru. To je poseban osjećaj, kad ništa nije teško i kad ništa nije problem. Ja bih ljubav preporučila svakoj prijateljici, jer tada raste samo cvijeće i samo sunce sja. Nju ne mogu spriječiti ni učiteljica ni roditelji. Za mene ljubav nije osjećaj, za mene je ljubav ON!
Melanija Fegeš, 8.b

Yvonne Horvat, 6.b

Yvonne Horvat, 6.b

KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU

Tata je mamu prvi put vidio u kafiću. On je uvijek tražio djevojku smeđe kose i plavih očiju. To mu je bilo najbitnije. Prvo nije znao kako da joj priđe. Mama je sjedila sa svojom prijateljicom i pila kavu, a tata s prijateljem pivo. Tatinom prijatelju se svidjela mamina prijateljica pa su otišli do njihovog stola. Sjeli su pokraj njih i započeli razgovor. Tata je pokušao nasmijati mamu na sve načine. Mami se tata sviđao, sli nije pokazivala. Tata je mami ispričao sve viceve i pokušao se sve više svidjeti mami. Odjednom je počela svirati mamina najdraža pjesma. Tata je mamu zamolio za ples i plesali su cijelu noć. Na kraju je tata mamu odveo kući i dobio poljubac. Od sreće se zaletio u zid. I tako je moj tata osvojio mamu.
Ivica Conar, 8.b

MOJA PRVA LJUBAV

Moja prva ljubav zvala se Mirna. Ime joj je krasno, no nije u skladu s njom. Ona nije mirna ni sekunde. Stalno je u pokretu i kad ona nešto zna, to znaju svi. Sav sam poludio s lijeva, desna, sprijeda i straga, sa strane i odozgo, iznutra i izvana. Sviđa mi se Mirna. Crvenim! Srce udara!
Ne znam kako se zovem. Al’ znam da je to ljubav. Napisao sam joj čestitku za Valentinovo: Sviđaš mi se. Ja sam pravi dečko za tebe. Moja baka peče dobre kolače. Malo sam sramežljiv, ali inače sa fantastičan. Tvoj obožavatelj. Čestitku sam ostavio ispod klupe. Kad ju je pronašla, osvrnula se po razredu. Najduže je gledala onog smotanog Marka pa onda Ivana. Pošizio sam! Pa oni nisu tako domišljati kao ja. Ne znaju lijepo pisati i ne kupuju čestitku za Valentinovo. Kupuju samo stripove i sličice nogometaša. Dosadni su i nisu maštoviti. A nisu baš ni zgodni! Dobro, možda pretjerujem. Zazvonilo je za kraj nastave i krenuli smo kući. Mirna stanuje u mojoj ulici. Sustigao sam je i ona se počela hvaliti: „Dobila sam čestitku za Valentinovo.“ „Ma nemoj!“ iznenadio sam se. „Ali ne znam tko mi je napisao čestitku.“ Zacrvenio sam se. Srce mi je počelo tući sto na sat. Mirna me nekako čudno pogledala. „Jesi li mi je možda ti napisao?“ Gotovo sam se onesvijestio. Pogledao sam je i jedva izgovorio „Da“. „Hvala ti“ rekla je i poljubila me u obraz. Vjerujte, bio sam na sedmom nebu, a to je bila moja prva ljubav koje se rado sjetim.
Mateo Novak, 8.b

Pobjednička fotografija Adelle Pancer na natječaju s temom Ljubav povodom Mjeseca hrvatske knjige

Pobjednička fotografija Adelle Pancer na natječaju s temom Ljubav povodom Mjeseca hrvatske knjige

KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU

Ponekad u šali mama zna reći: „Ah, taj tvoj čaroban osmijeh!“ Kad se nešto šali sa mnom, a ja zakolutam očima mama kaže: „Uvijek mi se sviđao njegov pogled, a ti imaš isto takav.“ Nije mi bilo jasno što mama time misli pa sam je jednog dana pitala što joj znače te izreke. Sjele smo na terasu i mama je započela svoju romantičnu priču. Sedam godina prije rođenja moje sestre, mama je sa svojim roditeljima išla na svadbu. Po nekom starinskom običaju mama je morala biti obučena u narodnu nošnju. Moj tata je na toj svadbi ugledao mamu i bilo mu je smiješno vidjeti je tako obučenu. Mama je primijetila da je tata podrugljivo gleda pa se uvrijedila. Nakon ceremonije vjenčanja mama je obukla crvenu svilenu haljinu, a tata je samo zurio u nju. Mama je primijetila njegov pogled, ali se pravila kao da ne vidi. Za vrijeme jednog plesa našli su se jedan pored drugog. Tata je tiho pitao mamu hoće li sljedeći ples plesati s njim. Mama je još uvijek bila uvrijeđena, ali nije mogla odbiti. Samo je kimnula glavom i okrenula se. Kad je glazba sljedeći put zasvirala, mama je vidjela kako joj se tata smiješi i taj njegov osmijeh joj je bio simpatičan. Moj tata nije bio baš dobar plesač, ali je u tom trenutku vidjela samo njegove prekrasne zelene oči. Bio je to pogled koji je očarao mamu. Moj tata već godinama tako gleda mamu, a mama kaže da smo sestra i ja naslijedile prekrasne oči i osmijeh kojim ćemo i mi nekoga zavesti.
Lucija Šalamon, 8.b

MOJA RASCVJETANA LIVADA

Probudila me je bučna svađa ptica. Zavirila sam kroz prozor da vidim što se događa. Sunce se uprlo u moje oči i napokon sam shvatila, došlo nam je proljeće. Istrčala sam iz kuće na ulicu. Ulica je bila puna nasmijanih ljudi. Ugledala sam jednu veliku livadu. Ušetala sam u nju. Tamo su se sunčeve zrake najviše isticale. Tamo je izraslo tisuće cvjetova, žutih, crvenih, plavih, raznobojnih, a na nadlijetalo ih je puno leptira i zujave pčele. Trava je bila mekana i udobna tako da sam odlučila zaroniti u to zeleno more i više se nikada ne vraćati. Otišla sam po prijateljice da i one vide ovu livadu. Bile smo zadivljene. Drveća su bila obasuta cvijećem i pupovima. Maleni zrikavi zrikali su negdje duboko u travi. Ja i moje prijateljice počele smo trčati poput mladih srna. Nikad nisam vidjela nešto ljepše. Pala sam u travu, ali nisam ustajala. Godio mi je vjetar koji je pirio u grane starog hrasta, miris cvijeća i zujanje pčela. Razmišljala sam o tome kako bi ljepše bilo živjeti sa zvukom zujanja kukaca, nego zujanjem auta. Vratila sam se kući, legla sam u krevet i zaspala. Sanjala sam livadu. Lijep je što nam se vratilo proljeće!
Melani Vurušić, 8.a

MOJA RASCVJETANA LIVADA

Bilo mi je dosadno pa sam prošetala livadom punom mirisa i svježine. Sjela sam na travu i slušala predivan cvrkut ptica. Gledala sam kako se budi proljeće. Bila sam sretna zato što će opet biti sve lijepo i šareno. Na livadi je bilo prelijepo jer je cijela livada bila puna različitih cvijeća. Bili su tu maslačci, visibabe, jaglaci, tratinčice, makovi, ljubičice i još mnogo mnogo drugih vrsta cvijeća. Uz cvrkut ptica, slagala sam lančić od tratinčica. Zatim sam čula neki poznati zvuk. Ustala sam i vidjela svog psa Willya. Bila mu je lijepo na toj livadi kao i meni. Sjeo je kraj mene i polizao me. Htio se igrati sa mnom. Jako su mu se svidjeli jaglaci i počeo ih je jesti. Ja sam se smijala. Gledala sam kako se igra i misi su mi odlutale. Malo kasnije sam vidjela da ga nema. Tražila sam ga i tražila i odjednom je dojurio kao neka strijela. Tako me prestrašio. Upitala sam ga gdje je bio, a on mi je išao ubrati ružu. Stvarno je smiješan taj pas. Prošetali smo zajedno livadom i onda sam vidjela ogrlicu od tratinčica koju sam prije napravila. Uzela sam ogrlicu i stavila njemu. Bio je sretan. Odjednom je počela padati kiša, ali i sunca je bilo. Brzo smo otišli pod jedno veliko stablo. Tako je divno mirisala livada. Kiša je brzo prestala padati. Pojavila se duga. Willy je tako gledao u dugu kao da je nikad prije nije vidio. Dugo je bila šarena baš kao ova livada puno cvijeća. Polako smo morali poći kući, ovaj dan nikad nećemo zaboraviti. Taj dan bio je tako veseo i šaren.
Idis Črep, 8.a

MOJA RASCVJETANA LIVADA

Proljeće je. Sve se budi iz dugog i iscrpljujućeg zimskog sna. Trava postaje zelenija a na stablima ponovno počinje rasti lišće. Ujutro nebo više nije tmurno i sivo, već plavo s pokojim snježnobijelim oblačkom. Sunce obasjava livade, šume, parkove, kuće i ulice. Sve je u vedrim nijansama plave i žute. Trava na livadama je tako zelena, kao da ju je netko obojio temperama. Na velikim zelenim površinama izbijaju cvjetići kao loptice, žute, bijele, plave i ljubičaste. Ujutro je sunce zlatno. Tratinčice obasjane ranojutarnjim suncem izgledaju kao žuto bijeli dijamanti otisnuti u travu boje smaragda. Osim prirode često se budimo i mi. Odrasli više ne odlaze na posao ljuti, živčani, žaleći se na led i maglu, s grimasama mrzovolje na licama, nego sretni, veseli, često pjevajući kao da je sunce i njih svojim nježnim žutim dodirom probudilo. Djeca, koja su zimi bila zarobljena u kućama, sada izlaze van u parkove, na livade. Djevojčice beru cvijeće i od njega pletu vjenčiće pa izgledaju poput malih šumskih vila. Ptice se vraćaju s juga i slijeću na tek propupale grane stabala. Svojim pjevom i cvrkutom nas pozivaju van iz kuća, u prirodu. Lagani topli i nježni proljetni povjetarac puše i povija travu tako da izgleda kao duboko, valovito zeleno more prepuno mirisa, boja, svježine i cvijeća. U proljeće nas osim prekrasnih boja, mirisa, zvukova, bude i razni lijepi osjećaji. Sreća, radost, toplina, dobrota, veselje i ljubav. Često od sreće pjevušimo i skakućemo, čak i neprimjetno. Imamo osjećaj kao da lebdimo i kao da svijet gledamo kroz ružičaste naočale u obliku srca. Proljeće je stvarno najljepše godišnje doba.
Anamarija Jančec, 8.a

Lidija Pintarić, 6.b, druga nagrada na školskom foto natječaju

Lidija Pintarić, 6.b, druga nagrada na školskom foto natječaju

NAVIRU SJEĆANJA

Od početka ove školske godine, naše posljednje, sama od sebe naviru sjećanja. Našeg prvog dana škole sjećam se kao da je bio jučer. Zajedno smo stupili u školu, zajedno ćemo i izaći. Kao razred oduvijek smo bili složni i posebni. U svakom trenutku, svakoj nevolji bili smo tu je dni za druge i pomagali si. Zajedno smo učili pisati i računati, pjevati na glazbenom i crtati na likovnom. Na svakom smo izletu uživali i smijali se. Za vrijeme odmora uvijek bismo pričali i zezali se. Zajedno smo odrastali i zajedno stupali svakim korakom prema pravom životu. Kao i svaki razred, puno puta smo se i posvađali i jedni druge živcirali, ali nakon svake svađe, nakon svakog nesporazuma samo bismo postajali još bolji i složniji. Od prvog dana škole pa sve do sada uvijek smo jedni druge prihvaćali i nikad nikog nismo odbacivali. Na svim ispitima i odgovaranjima spašavali bismo jedni druge i s radošću si pomagali. Svih ovih osam godina, hodnicima se orio smijeh našeg savršenog razreda. Kao i svim učenicima i nama su praznici jedan od najomiljenijih dijelova godine, ali sigurna sam da je svima nama ipak draže druženje u školi. Sve naše školske dane uvijek smo provodili zabavljajući se. Sad već polako dolazi i kraj tome. Pomalo sam se već i pomirila s činjenicom da više nećemo zajedno koračati školskim hodnicima, već da ćemo krenuti dalje: svaki svojim putem. Oprostit ćemo se i vjerojatno se više nećemo toliko često viđati. Možda ćemo se ponekad sresti i sjetiti onih naših ludih osam zajedničkih godina, koje ćemo vjerojatno pamtiti cijelog života. Ja ću ih sigurno pamtiti, po mnogo čemu prekrasnome. Jer ovakav razred, u kojem možeš samo pronaći prijateljstvo, ljubav, veselje i još mnogo toga, teško je zaboraviti. Polako ali još više, uz osmijeh na licu i uz pokoju suzu naviru mi uspomene, naviru sjećanja.
Emili Novak, 8.a

OSAM NEZABORAVNIH GODINA

U našem životu, bili klinci, tinejdžeri ili odrasli, najbitnije je obrazovanje, škola. Uostalom, u školi stječemo prijatelje koji nam pomažu i olakšavaju put kroz osam napornih godina školovanja.
Prvi razred, uobičajena situacija, djetinjasta ljubav na prvi pogled, upoznavanja, učenje kroz igru. Brojni zabavni izleti, nova iskustva, bez puno zadaća i učenja. U drugom razredu nestaje silna zabava i počinje učenje, te se sve otežava sljedećih nekoliko godina. I dođe na red škola u prirodi. Davno je to bilo, ali svega se dobro sjećam. Uživali smo, šalili se, učili o povijesti hrvatskog jezika i prirodnim ljepotama otoka Krka. Trajalo je kratko, bilo nam je super i mnogo njih se rado prisjeća našeg odlaska na more. No, tek su tada počele muke – dolazili su novi predmeti, nove učiteljice i učitelji i nove obaveze. Neka sjećanja su zaboravljena, kao da ih je vjetar otpuhao, kao da ih je voda odnijela, jednostavno su nestala. Mislim da i nisu toliko bitna ako smo ih zaboravili. U sedmom razredu smo putovali na maturalac u Makarsku. Bilo nam je predivno, usprkos umoru od neispavanosti. Navečer bi ponekad šetali obalom mora i slušali njegov šum, kupovali bi i zapažali napučene dućane i kafiće i na kraju bi kasno otišli spavati… Ali, prošla su i ta četiri dana.
U osmom razredu je najteže, ipak je to zadnji stupanj punjenja memorije tinejdžerova mozga. Pojavljuje se ljubav, primjećuje se tko je pravi prijatelj u nevolji, za vrijeme ispita, naravno. Bliži se firma, a i vrhunac svega, kraj školske godine…
Kada svemu dođe kraj, kad dođe vrijeme za opraštanje od svih, poteći će suze, iskrene, pune ljubavi i radosti, koje će označiti novi početak, ali i sretan završetak. Sjećanja na svih prelijepih osam godina pratit će nas kroz život i naši će prijatelji zauvijek ostati u srcu!
Ninoslav Juras, 8.a

SAVRŠENI PRIJATELJ

Nitko nije savršen. Svi imamo nekakve mane. Ja ipak svog savršenog prijatelja zamišljam ovako. On mora biti dobar u školi, radu i igri. Posebno mi je važno da voli nogomet kao i ja i da bude brz poput pravog atletičara. Bitno mi je da on bude i savršenog izgleda. Boja kose nije bitna no frizura mora biti. Oči vesele koje će dijeliti radost, odjeća čista i uredna , no uvijek moderna. Mora biti snalažljiv, imati dobre ocjene i lijepo se ponašati prema svojoj djeci i odraslima. Uvijek treba biti raspoložen za igru, ali za pomoć. Ne smije biti sebičan i mora znati dijeliti sa drugom djecom. Volio bih da je razgovorljiv da ne treba iz njega izvlačiti riječi i čim bismo se nas dvojica pogledali znali bismo što mislimo i krenuli u akciju. Volio bih da štiti slabije od sebe i da nauči drugu djecu da budu kao on. Ne mora biti bogat, ali poštenje i marljivost mu moraju biti na prvome mjestu. Sad vas ja pitam: “Postoji li svršeni prijatelj“?
Erik Varga, 7.b

KAKO JE TATA OSVOJIO MAMU

Bilo je to 1997. godine, kada je stric odveo tatu kod frizera. Odveo ga je u jednu kuću gdje je živjela mama. Moja mama bila je lijepa djevojka duge, crne kovrčave kose. Mama i tata su se upoznali i tata joj kaže da je došao na šišanje. Mama ga je ošišala, a tata ju je pitao može li mu napisati broj telefona da i sljedeći put može doći kod nje na šišanje. Mama mu je napisala broj telefona i pružila mu listić. Tata je gledao u taj komad listića i progovori: “Možeš li mi napisati i ime da znam koga tražiti kada te nazovem.“ Mama je viknula: “Šta bi ti još htio, i rodni list!“ Odgovorila mu je tako kao da su te riječi doletjele iz vedra neba, naravno to je odgovorila zaljubljeno. Tata se uspaničio, pa je rekao: “Molim te.“ Mama mu je napisala ime. Tada je tata zahvalio mami i otišao. Nakon tjedan dana tata je nazvao mamu. Tata je odugovlačio poziv jer je nije znao pitati za večeru. Nakon nekog vremena tat je pitao mamu za večeru. Mama je pristala. Nakon nekog vremena tata se odvezao po mamu, s luksuznim crvenim autom. Mama i tata su stigli u restoran. Naručili su večeru i zabavljali su se. Tata se odjednom sav zacrveni i progovorio: “Čuj… htio sam te nešto pitati?“ Mama mu uzvrati: “Pa… pitaj slobodno.“ Tata kaže: “Hoćeš li biti moja djevojka?“ Mama odmah zaljubljeno pristane. Nakon nekoliko mjeseci su se zaručili, a nakon godinu dana vjenčali. Nakon nekoliko mjeseci evo i mene!
Lorena Ivančić, 8.b

DA SAM JA ASTRONAUTKINJA

Svemir je golemi prostor i znanstvenici kažu da mu nema kraja. On je pun malih i velikih planeta, galaksija, sunčevih, sustava, …Nikada nisam razmišljala da postanem astronautkinja i proučavam ta nebeska tijela koja se nalaze u svemiru, uvijek sam željela postati učiteljica, stomatologinja, frizerka ili doktorica. Mama mi je jednom rekla da su zvijezde veće od zemlje, samo nam se čine manje, jer se nalaze jako daleko. Isprva nisam povjeravala. Puno večeri provodim promatrajući i diveći im se. Tako su male i sjajne, ali se nikad nisam upitala ima li na zvijezdama uopće života, kisika ili dovoljno vode za opstanak. Odlučila sam to istražiti, ali ne kroz knjige i enciklopedije, nego odletjeti svojim svemirskim brodom u svemir i diviti im se izbliza. Tako sam jedne večeri sjedila za svojim radnim stolom, i kao i obično, gledala u zvijezde, ali sam ovaj put zaspala, Odjednom sam se stvorila u svemirskom brodu spremna za polijetanje, Pokraj mene sjedio je moj pas obučen u pravo svemirsko odijelo. Bio je baš smiješan. Čula sam nečije brojanje izvan svemirskog broda 3,2,1 KRENI! Udarila sam glavom o stolicu. Nije me bilo nimalo strah, jer sam znala da je ne moram upravljati njime, već me na oku ima možda čak sto ljudi. Koji promatraju brod. Putovanje je bilo malo dosadno jer nije bilo prozora kako bih vidjela kamo me vode. Sletjeli smo. Nisam znala gdje sam. Čula sam da netko govori: „Dobro došli na zvijezdu Danicu, nadam se da ste imali ugodno putovanje.“ Izašla sam. Ispred mene nije bilo nikoga, samo pustoš. Sa sobom sam morala nositi boce s kisikom. Nije mi bilo baš ugodno, ali važno je to da sam ja na zvijezdi. Bundaš, moj pas, skakao je oko mene i lajao od sreće. Sve je bilo nekako tamno, nisam mogla puno toga vidjeti, jer kamo god se okrenula vidjela sam planine. Pomislila sam da su to krakovi zvijezde. Nešto me poškakljalo po nozi i čula sam vikanje: „Iva, Iva, zakasnit ćeš u školu, Iva!“
Probudila sam se. Isprva nisam razumjela što se događa. Vrtjelo mi se u glavi, nisam znala gdje sam. Gledala sam oko sebe i shvatila da je to bio samo san. Nisam bila baš žalosna jer na zvijezdi nisam našla ništa zanimljivo, ali nadam se da ću jednom završiti svoje putovanje.
Iva Bulović, 8.a

Leona Vražić, 6.b

Leona Vražić, 6.b

U MREŽI POGLEDA

Te njegove zelene oči
od kojih mi srce odmah poskoči
blistavo gledaju u mene
i ispunjuju snove snene.

Njegov osmijeh zarazni
u mojoj glavi se smije
pa mi ništa nije potrebno
kad njegova ljubav me grije.

On?
On zna kako me rastužiti,
ali u drugoj sekundi
svu radost svijeta pružiti.

Volim mane njegove sve,
Ali takva je ljubav!
Zar ne?

Tessa Žvorc, 8.b

ON

A ona njegova crna kosa
Koja me uzdiže do nebesa.
A one njegove smeđe oči
Sjajnije od svih zvijezda u noći.

Nema šanse da započne razgovor
Kako god bio dug odmor.
Ali kad ga upitam nešto
On odgovara vrlo vješto!

Makar minutu nakon toga
Odlazi dalje od srca moga.

A ja patim,
Patim za njim.

Petra Pospišil, 8.b

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s