Volonterka Andrea

Uz Svjetski dan volontera

Srce, ruka i zagrljaj

O volonterima se posljednjih godina puno govori, ali dosada nisam upoznala nijednog volontera. Osobito ne nekog školarca, još gimnazijalca, koji uz sve obaveze malo svog slobodnog vremena posvećuje onima kojima je naša pomoć potrebna. Ne imati osamnaest godina, a biti misionarka ljubavi i dobrote, znači činiti pravu stvar.

Možeš li nam se predstaviti u nekoliko riječi?
Zovem se Andrea Orehovec, učenica sam četvrtog b razreda Opće gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu. Vesela sam i nasmijana osoba. Zadovoljna sam, volim ispuniti svoje vrijeme, volim muziku, volim se družiti i izlaziti van. Živim u Čakovcu u kući s roditeljima i bakom. Nemam brata i sestru, ali imam jako puno prijatelja. Malo mi je žao što nemam starijeg brata, ali mi je super s te strane jer sve dobijem.

1
Kako se postaje volonter?
Volonter se zapravo postaje dobrovoljno. Možete se raspitati gdje ima kakva udruga i gdje se volontira, tako sam recimo ja krenula. Prvi put sam čula za volontiranje kad sam bila u sedmom razredu, kada smo s učiteljicom iz vjeronauka išli u Caritas gdje su također djeca s posebnim potrebama, a u srednojoj školi sam se zapravo uključila u Centar za odgoj i obrazovanje gdje je nastavni program za tu djecu s posebnim potrebama.
Što rade volonteri?
Volonteri pomažu učiteljima i stručnim osobama koji rade s takvom djecom, volonteri mogu crtati s njima, pjevati, pričati im priče i slično.
Što te potaklo da se baviš volontiranjem?
Kada sam u Caritasu vidjela djecu koja su drugačija od ostale djece i kako se drugi odnose prema njima, to je na mene ostavilo snažan dojam i potaklo me na volontiranje. Smatram da je volontiranje jako humano jer moramo pomoći toj djeci da rade i žive kao i svi ostali.
Kako izgleda jedan tvoj volonterski dan?
Družim se s otprilike pet, šest učenika, ovisi u kojem sam razredu. S njima radim, pomažem učiteljici, družimo se, pjevamo, igramo se. U svaki razred ulazi po jedan volonter. Nisam baš primijetila puno volontera, možda nemaju dosta slobodnog vremena pa ga žele iskoristiti za izlaske ili tehnologiju, a opet možda nisu dovoljno senzibilizirani, nemaju volje za to ili osjećaju gađenje prema tome. Meni se to ne gadi jer imam volje za to i to radim s ljubavlju.
Na koji se način povezuješ s tom djecom?
Pričamo, družimo se, makar ta djeca ne govore baš često. Postoje razredi gdje svi govore i gdje ne govore, ali postoji neka komunikacija rukama ili dodirima, nekakvim mimikama i slično, a oni koji govore, s njima je čak moguće razgovarati, pjevati, pričati im priče.
Po čemu se ta djeca razlikuju od druge djece?
Prije svega oni jesu bolesni, to može biti npr. cerebralna paraliza, nekakva mentalna retardacija, downov sindrom, autizam. Takva djeca imaju poteškoće u nastavi, nisu kao svi ostali da bi mogli normalno učiti, čitati, pisati kao u osnovnoj školi, tako da je taj program njima prilagođen kako bi lakše mogli pratiti nastavu. Učitelji rade s nekima tako dugo dok oni to ne shvate na svoj prihvatljiv način. Neki cijelo polugodište nauče tek zbrojiti nekoliko brojeva.
Postoji li neki događaj koji ti je posebno ostao u sjećanju?
U jednom razredu u kojem volontiram već godinu dana ima jedan dječak koji se zove Ivan i ima osam godina. Njemu dosta smeta muzika pa dok u razredu imaju glazbeni, on s njima nema glazbeni nego mora nešto posebno raditi. S njim sam slagala puzle i igrala se, a dok je to sve završilo primio me za ruku i rekao: „ Ti si dobra“. To mi je baš bilo pri srcu, super osjećaj ili kad me dugo ne vide pa me zagrle.
Kako uspijevaš uskladiti volontiranje s obvezama?
Gimnazija je dosta teška tako da treba naći vremena, ali naravno, sve se može kad se hoće i kad se ima dobre volje, tako da uzmem jedan dan u tjednu kad mi nije baš napeto u školi i dok imam dobar raspored. Takav dan je petak. Kad sam popodne u školi, volontiram ujutro od devet do dvanaest, a ako sam ujutro u školi, onda volontiram popodne poslije škole tri do četiri sata.

Andrea nas uči kako svatko može dati svoj doprinos volontiranju

Andrea nas uči kako svatko može dati svoj doprinos volontiranju


Što se može naučiti volontiranjem?
Može se naučiti neka nova komunikacija s ljudima. Ta djeca su drugačija nego ostala djeca u drugim školama jer su ova djeca baš puna ljubavi. Njima treba posvetiti više pažnje, ali i puno više dobijemo od njih, više ljubavi i nježnosti.
Što namjeravaš nakon gimnazije?
Nakon gimnazije namjeravam upisati rehabilitaciju, to je upravo rad s djecom s posebnim potrebama i tu se isto može raditi u ustanovama gdje se vodi razredna nastava ili u Caritasu gdje zapravo brinemo o osobama s posebnim potrebama.
Što poručuješ mladima, kako mogu bolje osmisliti svoje slobodno vrijeme?
Prije svega možda bi bilo bolje da postave prioritete u životu, da vide što ih zanima pa onda to usklade s obavezama. Na prvom mjestu su obaveze, a slobodno vrijeme mogu rasporediti za neke svoje aktivnosti koje ih zanimaju.

Karla Vurušić, 6.b

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s